Kome se ne sviđa naš službeni (crnogorski) jezik, neka ostane bez jezika. Nijesmo mi željni jezika, nemojte misliti. Nama je jezik najviši protivnik. Koliko ga čepamo po glavi, više ne znamo šta nam misli. Zato ćemo protjerati sve između nas koji misle, i otkrivaju njegove moći. Neka misle i neka otkrivaju njegove moći tamo gdje ih ne vidimo i ne čujemo, a mi smo, za svaki slučaj, za smisao njihovih riječi napunili uši zemljom. Pa neka razgovaraju sami sa sobom, ili sa onima kojih više nema. Kažu, za one koji misle, ima i oni kojih nema, i ono što ne postoji. Eto im ta slobodna država i neka ne dolaze ovamo. Mi smo našu državu uredili, kako miluje naš bog koga nema.
Smislili smo službeni crnogorski jezik, na kojem ima da se služi ovoj državi, a da se ne misli. Kome se ne služi, neka odlazi od nas i neka nam ne izlazi više na naše strašne oči. Neka se povuče, ili neka se izvuče. Neka se povuče u sebe i traži neku nepostojeću, nebesku državu, ili, prosto neka se izvuče iz naše države. U našoj državi, pravo reći, nema mjesta za ljude, nego samo za građane. Kojima je dosta službeni jezik i građanska čast. Ona koju mi dajemo onima koje mi odaberemo.
S ljudima se ne može izaći na kraj, a s građanima može. Ljudi se ni sa čim ne slažu osim sa istinom, a građani se slože i sa lažima kad od njih to traži građanska poslušnost. Ljudi hoće da se drže svog iskona, a za građane to već ništa ne postoji. Za građane kojima mi pravimo mozak, po konceptu naše građanske države, to je već sve prebačeno na mitomanske deponije, kojih ima po Crnoj Gori u svakoj rupi, da ne kažemo, u svakoj krčmi.
Ne trebaju nama ljudi, da vam iskreno kažemo, no i tome smo doskočili. Ljudima smo nazvali one koji su na vlasti, pa i one koji su uz vlast, iako nijesu ljudi. Za nas su najbolji ljudi koji više i nijesu neki ljudi. Budućnost je da ljudi postanu roboti. Tako su nam rekli roboti, koji su već mnogo pametniji nego mnogi ljudi. U Crnoj nam Gori moramo ubrzati taj proces, jer tu postoji neka mitomanska opterećenost prestarelim čojstvom i junaštvom. Kojeg je najviše bilo u pričama i pjesmama. A mi moramo da sve priče svedemo na pragmatičnu mjeru. Pa i pjesme. Ništa od priča i pjesama koje ne donose kakvu korist. Beskorisne priče i pjesme, i beskorisne ljude, prognaćemo iza granice. Njihov glas niko više neće moći da čuje u Crnoj nam Gori. Nije da se mi još ne razumijemo u ljude i neljude, ali ljudi u našoj državi mogu biti samo od štete, a bez neljudi ne možemo odraditi najniže i najcrnje poslove koji su nam sad najvažniji.
Jeste li čuli kako govori naš ministar kulture (tobože Bogdanović) povodom obilježavanja Podgoričke skupštine? Mora da kaže ministar jado-kulture ono što ne bi dok je u svojoj pameti rekao ni ministar Udbe. Eto to je crnogorski jezik, ako nijeste znali. Crnogorska kultura mora da prednjači u gušenju slobode, zatiranju pamćenja, progonu ljudi, ako ih još gdje ima u Crnoj nam Gori.
Crnogorski jezik je crnogorski na srpskom, kao što je naš dobri, crnogorski malograđanin državnom pocedurom srezan od srpskog stabla. Tim državotvornim procesom oslobađamo svakoga od suvišnih misli, podviga i porijekla. Taj prvi, iz naše države prognani čovjek, mislio je i radio i rastao, a naš projektovani građanin radi, a ne misli, i urasta se. Šta ima da misli, kad mu je sve smišljeno. Otkriveno je da se mišljenjem samo gubi vrijeme. Što bismo mislili i gubili vrijeme, kad možemo da radimo i ne mislimo. Dokazano je da su od mišljenja mnogi poludjeli, a od rada nije niko.
Zato, na crnogorskom jeziku, to opet ponavaljamo, ne misli se, ni u ludilu, nego trijezno služi našoj državi. Morali smo tako da preokrenemo stvari, i mozgove, jer je našoj državi data takva uloga, kojoj nijesu potrebi slobodni ljudi, ni mislioci, ni čudaci, nego jezik na kojem rabota i robuje. Imamo napisanu ulogu, koja se ne može mijenjati. Sve samobitnike, mislioce, slobodare, udarili smo po glavi, i praktično ih protjerali iz naše države. Njihov smisao je morao ovdje da umre da bi naš oživio, kao što će srpski jezik u našoj državi biti zadavljen crnogorskim. Nije više važno što je crnogorski rodom od srpskog, zadaviće ga pa da ga je hiljadu puta rodio. Takva mu je uloga dodijeljena, i mora sve i da ne bi htio.
E, kako je to, znamo samo mi, kojima će to neznanje doći glave. Samo osjećamo kako ćemo se podaviti, grcajući bez jezika. Srpski na srpskom tražio je cijelog čovjeka, cijelo pamćenje, a crnogorski na srpskom samo traži od čovjeka onoliko koliko od njega traži crnogorska država koja više nema šta da misli. Njeni uvaženi građani ne treba više ničim da razbijaju glavu, osim da znaju kome do smrti treba da služe.(Autor je književnik)